1	GEN 1:1	U početku stvori Bog nebo i zemlju.
2	GEN 1:2	Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama.
3	GEN 1:3	I reče Bog: “Neka bude svjetlost!” I bi svjetlost.
4	GEN 1:4	I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.
5	GEN 1:5	Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro - dan prvi.
6	GEN 1:6	I reče Bog: “Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!” I bi tako.
7	GEN 1:7	Bog načini svod i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom.
8	GEN 1:8	A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro - dan drugi.
9	GEN 1:9	I reče Bog: “Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!” I bi tako.
10	GEN 1:10	Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro.
11	GEN 1:11	I reče Bog: “Neka proklija zemlja zelenilom - travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme. I bi tako.
12	GEN 1:12	I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti. I vidje Bog da je dobro.
13	GEN 1:13	Tako bude večer, pa jutro - dan treći.
14	GEN 1:14	I reče Bog: “Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama,
15	GEN 1:15	i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!” I bi tako.
16	GEN 1:16	I načini Bog dva velika svjetlila - veće da vlada danom, manje da vlada noću - i zvijezde.
17	GEN 1:17	I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju,
18	GEN 1:18	da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro.
19	GEN 1:19	Tako bude večer, pa jutro - dan četvrti.
20	GEN 1:20	I reče Bog: “Nek' povrvi vodom vreva živih stvorova, i ptice nek' polete nad zemljom, svodom nebeskim!” I bi tako.
21	GEN 1:21	Stvori Bog morske grdosije i svakovrsne žive stvorove što mile i vrve vodom i ptice krilate svake vrste. I vidje Bog da je dobro.
22	GEN 1:22	I blagoslovi ih govoreći: “Plodite se i množite i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na zemlji!”
23	GEN 1:23	Tako bude večer, pa jutro - dan peti.
24	GEN 1:24	I reče Bog: “Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!” I bi tako.
25	GEN 1:25	I stvori Bog svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste. I vidje Bog da je dobro.
26	GEN 1:26	I reče Bog: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!”
27	GEN 1:27	Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.
28	GEN 1:28	I blagoslovi ih Bog i reče im: “Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!”
29	GEN 1:29	I doda Bog: “Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu!
30	GEN 1:30	A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života - neka je za hranu sve zeleno bilje!” I bi tako.
31	GEN 1:31	I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro - dan šesti.
32	GEN 2:1	Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom.
33	GEN 2:2	I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini.
34	GEN 2:3	I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.
35	GEN 2:4	To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani. Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju,
36	GEN 2:5	još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje.
37	GEN 2:6	Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku.
38	GEN 2:7	Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.
39	GEN 2:8	I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio.
40	GEN 2:9	Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla - pogledu zamamljiva a dobra za hranu - i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla.
41	GEN 2:10	Rijeka je izvirala iz Edena da bi natapala vrt; odatle se granala u četiri kraka.
42	GEN 2:11	Prvom je ime Pišon, a optječe svom zemljom havilskom, u kojoj ima zlata.
43	GEN 2:12	Zlato je te zemlje dobro, a ima ondje i bdelija i oniksa.
44	GEN 2:13	Drugoj je rijeci ime Gihon, a optječe svu zemlju Kuš.
45	GEN 2:14	Treća je rijeka Tigris, a teče na istok od Ašura; četvrta je Eufrat.
46	GEN 2:15	Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva.
47	GEN 2:16	Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: “Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi,
48	GEN 2:17	ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!”
49	GEN 2:18	I reče Jahve, Bog: “Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.”
50	GEN 2:19	Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime.
51	GEN 2:20	Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on.
52	GEN 2:21	Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom.
53	GEN 2:22	Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku.
54	GEN 2:23	Nato čovjek reče: “Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!”
55	GEN 2:24	Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.
56	GEN 2:25	A bijahu oboje goli - čovjek i njegova žena - ali ne osjećahu stida.
57	GEN 3:1	Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?”
58	GEN 3:2	Žena odgovori zmiji: “Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti.
59	GEN 3:3	Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: 'Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!'”
60	GEN 3:4	Nato će zmija ženi: “Ne, nećete umrijeti!
61	GEN 3:5	Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.”
62	GEN 3:6	Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo.
63	GEN 3:7	Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.
64	GEN 3:8	Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se - čovjek i njegova žena - pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu.
65	GEN 3:9	Jahve, Bog, zovne čovjeka: “Gdje si?” - reče mu.
66	GEN 3:10	On odgovori: “Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih.”
67	GEN 3:11	Nato mu reče: “Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?”
68	GEN 3:12	Čovjek odgovori: “Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.”
69	GEN 3:13	Jahve, Bog, reče ženi: “Što si to učinila?” “Zmija me prevarila pa sam jela”, odgovori žena.
70	GEN 3:14	Nato Jahve, Bog, reče zmiji: “Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog!
71	GEN 3:15	Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.”
72	GEN 3:16	A ženi reče: “Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.”
73	GEN 3:17	A čovjeku reče: “Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! - evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog!
74	GEN 3:18	Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem.
75	GEN 3:19	U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: tÓa iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratiti.”
76	GEN 3:20	Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima.
77	GEN 3:21	I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu.
78	GEN 3:22	Zatim reče Bog: “Evo, čovjek postade kao jedan od nas - znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!”
79	GEN 3:23	Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet.
80	GEN 3:24	Istjera, dakle, čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao - da straže nad stazom koja vodi k stablu života.
81	GEN 4:1	Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kajina, pa reče: “Muško sam čedo stekla pomoću Jahve!”
82	GEN 4:2	Poslije rodi Abela, brata Kajinova; Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik.
83	GEN 4:3	I jednoga dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova.
84	GEN 4:4	A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu,
85	GEN 4:5	a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati. Stoga se Kajin veoma razljuti i lice mu se namrgodi.
86	GEN 4:6	I Jahve reče Kajinu: “Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno?
87	GEN 4:7	Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti.”
88	GEN 4:8	Kajin pak reče svome bratu Abelu: “Hajdemo van!” I našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubi.
89	GEN 4:9	Potom Jahve zapita Kajina: “Gdje ti je brat Abel?” “Ne znam”, odgovori. “Zar sam ja čuvar brata svoga?”
90	GEN 4:10	Jahve nastavi: “Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.
91	GEN 4:11	Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga!
92	GEN 4:12	Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga roda. Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!”
93	GEN 4:13	A Kajin reče Jahvi: “Kazna je moja odviše teška da se snosi.
94	GEN 4:14	Evo me tjeraš danas s plodnoga tla; moram se skrivati od tvoga lica i biti vječni lutalac na zemlji - tko me god nađe, može me ubiti.”
95	GEN 4:15	A Jahve mu reče: “Ne! Nego tko ubije Kajina, sedmerostruka osveta na njemu će se izvršiti!” I Jahve stavi znak na Kajina, da ga tko, našavši ga, ne ubije.
96	GEN 4:16	Kajin ode ispred lica Jahvina u zemlju Nod, istočno od Edena, i ondje se nastani.
97	GEN 4:17	Kajin pozna svoju ženu te ona zače i rodi Henoka. Podigao je grad i grad prozvao imenom svoga sina - Henok.
98	GEN 4:18	Henoku se rodio Irad, a od Irada potekao Mehujael; od Mehujaela poteče Metušael, od Metušaela Lamek.
99	GEN 4:19	Lamek uzme dvije žene. Jedna se zvala Ada, a druga Sila.
100	GEN 4:20	Ada rodi Jabala, koji je postao praocem onih što pod šatorima žive sa stokom.