1	GEN 1:1	U početku stvori Bog nebo i zemlju.
2	GEN 1:2	Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama.
5	GEN 1:5	Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro - dan prvi.
8	GEN 1:8	A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro - dan drugi.
10	GEN 1:10	Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro.
11	GEN 1:11	I reče Bog: “Neka proklija zemlja zelenilom - travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme. I bi tako.
12	GEN 1:12	I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti. I vidje Bog da je dobro.
14	GEN 1:14	I reče Bog: “Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama,
15	GEN 1:15	i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!” I bi tako.
16	GEN 1:16	I načini Bog dva velika svjetlila - veće da vlada danom, manje da vlada noću - i zvijezde.
17	GEN 1:17	I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju,
20	GEN 1:20	I reče Bog: “Nek' povrvi vodom vreva živih stvorova, i ptice nek' polete nad zemljom, svodom nebeskim!” I bi tako.
22	GEN 1:22	I blagoslovi ih govoreći: “Plodite se i množite i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na zemlji!”
24	GEN 1:24	I reče Bog: “Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!” I bi tako.
25	GEN 1:25	I stvori Bog svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste. I vidje Bog da je dobro.
26	GEN 1:26	I reče Bog: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!”
28	GEN 1:28	I blagoslovi ih Bog i reče im: “Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!”
29	GEN 1:29	I doda Bog: “Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu!
30	GEN 1:30	A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života - neka je za hranu sve zeleno bilje!” I bi tako.
32	GEN 2:1	Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom.
35	GEN 2:4	To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani. Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju,
36	GEN 2:5	još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje.
37	GEN 2:6	Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku.
38	GEN 2:7	Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.
39	GEN 2:8	I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio.
40	GEN 2:9	Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla - pogledu zamamljiva a dobra za hranu - i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla.
41	GEN 2:10	Rijeka je izvirala iz Edena da bi natapala vrt; odatle se granala u četiri kraka.
42	GEN 2:11	Prvom je ime Pišon, a optječe svom zemljom havilskom, u kojoj ima zlata.
43	GEN 2:12	Zlato je te zemlje dobro, a ima ondje i bdelija i oniksa.
44	GEN 2:13	Drugoj je rijeci ime Gihon, a optječe svu zemlju Kuš.
46	GEN 2:15	Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva.
47	GEN 2:16	Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: “Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi,
48	GEN 2:17	ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!”
50	GEN 2:19	Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime.
51	GEN 2:20	Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on.
52	GEN 2:21	Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom.
53	GEN 2:22	Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku.
54	GEN 2:23	Nato čovjek reče: “Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!”
55	GEN 2:24	Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.
57	GEN 3:1	Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?”
58	GEN 3:2	Žena odgovori zmiji: “Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti.
59	GEN 3:3	Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: 'Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!'”
60	GEN 3:4	Nato će zmija ženi: “Ne, nećete umrijeti!
61	GEN 3:5	Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.”
62	GEN 3:6	Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo.
63	GEN 3:7	Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.
64	GEN 3:8	Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se - čovjek i njegova žena - pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu.
65	GEN 3:9	Jahve, Bog, zovne čovjeka: “Gdje si?” - reče mu.
67	GEN 3:11	Nato mu reče: “Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?”
68	GEN 3:12	Čovjek odgovori: “Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.”
70	GEN 3:14	Nato Jahve, Bog, reče zmiji: “Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog!